AIŠA TABUČIJA OSVOJILA PRVO MJESTO NA TAKMIČENJU „MOJE KULTURNO BLAGO“

U cilju istraživanja svog okruženja i učenja o zanimljivostima kulture baštine,

Info centar Evropske unije u Bosni i Hercegovini je organizovao nagradno takmičenje iz foto reportaže pod naslovom „Moje kulturno blago“ kojim je omogućeno mladim ljudima da očima stranca sagledaju svu ljepotu i jedinstvenost Bosne i Hercegovine. Na takmičenju su učestvovali mladi ljudi iz četiri grada Bosne i Hercegovine, a imali su za zadatak da foto kolažom i propratnim pisanim opisom prikažu njenu prirodu, tradiciju, zanate i narode, kao i sve ostalo što našu domovinu čini turističkim odredištem za domaće i strane turiste. Naša učenica, Aiša Tabučija iz III a odjeljenja, je pokazala nevjerovatan fotografski talent zabilježivši različite kadrove grada Sarajeva svojim objektivom, a i propratno pismo u kojem je opisala sve što je fotografijom ovjekovječila je impresionirala  sudije na takmičenju. Aiša je osvojila prvo mjesto, a kadrove koje je zabilježila možete pogledati u fotografijama. Tekst možete pročitati u nastavku ove objave.

 Aiši želimo još puno uspjeha na njenom putu fotografije i pisanja.

Zapis o snu

 

Sanjao sam jedan grad, a nadam se da ću ga ubrzo i pohoditi. Bio je to divan i neobičan san pa sam ga zapisao. Odlučio sam podijeliti taj zapis s vama. 

Sanjam da hodam jednim gradom. Neko mi pripovijeda: Ovo ti je grad gdje sve ima svoju priču, grad gdje ni kiša nije samo kiša, grad koji odiše teškom i zamršenom historijom, grad ispunjen ljudima koji te primaju sebi kao da si neko njihov. Dođi, upoznaj ga! 

Sanjam čarobni grad. Grad gdje se nacije miješaju, kulture spajaju, religije poštuju. A ljudi, ljudi k’o ljudi, tersaju, inate se, a opet, vole se kao braća, jer svi oni su prošli kroz isto i znaju koliko vrijedi bar jedan findžan bosanske kahve u miru i slobodi, pa ćejfe. Žive od meraka.

Dolazim u taj čarobni grad i vidim sinagogu, pa se okrenem i iza sebe vidim pravoslavnu crkvu, a onda pored nje katedralu, a iza nje, čak i džamiju. Stojim i divim se. Razmišljam, ne znam kud bih prije. Kaže mi moj pripovjedač: “Vjerovatno samo u Sarajevu u nekoliko stotina metara možeš obići sinagogu, crkvu, katedralu i džamiju, pa kreni od sinagoge.” Sanjam dolazim pred sinagogu i pripovijeda mi opet: “Ovo ispred tebe je, sanjaru, Akšenaška sinagoga Jevreja. Sagrađena u prošlom stoljeću, ponosna što je treća po veličini u Europi. Slobodno uđi, razgledaj malo, ja ću te čekati.” Ulazim, otključana vrata, niti me čeka osiguranje na ulazu, niti mi ko zapisuje ime da se zna da sam ušao, ma baš ništa. Čudno. Nevjerovatno, pomislih, predivno. Sanjam. Hodam. Razgledam šarene zidove i pokušavam se zamisliti negdje na početku dvadesetog stoljeća kako stojim s Jevrejima oko sebe. Pričaju mi kako su tu bili petsto godina i kako je Sarajevo bilo njihov dom.

Lebdim dalje do crkve. Divno, pomislih. Sanjam te razgovore između Osmanlija i Austrougara dok su dogovarali izgradnju Saborne crkve. Sanjam sreću pravoslavaca kad dobivaju svoju bogomolju i sanjam kako se Sarajevo smiješi i pruža svoje ruke u znak dobrodošlice, poput djeteta. 

Krenuh dalje, al’ pripovjedač mi reče da pogledam jednu partiju šaha na trgu ispred crkve. Kaže mi, ovdje se svaki dan igra šaha, često i na studenim danima, ali i na vrelim. Nekad stariji ljudi, nekad mlađi. Nekad i mladić zna igrati protiv dede i dedo malo bude ters, ali mu bude drago što dijete zna igrati šah.

Lebdim dalje do katedrale Srca Isusova. Prvo zapažam Sarajevsku ružu ispred nje. Tako lijepe, a tako tragičnu priču nose sa sobom. Sanjam granatu kako pada. Sanjam ovu ružu kako nastaje u asfaltu. Sanjam gelere koji ostavljaju na zidu katedrale svoj vječni trag. Gledam i vidim u toj ruži neku porodicu koja se rasula poput otpadnutih latica. Pokušavam zabraniti sebi da sanjam o tim strašnim vremenima, pa bježim u katedralu. Slaba svjetlost ispunjava je toplotom. Prolazim polahko gledajući u zidove i plafon. Opet se divim, pa ovi sarajevski zidovi me ostavljaju bez riječi. Sanjam neko vjenčanje, katedralu ispunjenu sretnim ljudima, nestrpljivim mladencima, tihim suzama, glasnim smijehom i lijepo mi. Toplo mi oko srca.

I lebdim dalje do Gazi Husrev-begove džamije i nešto mi odvlači pažnju. Sad sam na lijevoj strani bijele linije, sad sam na desnoj. Sad sam na Zapadu, sad sam na Istoku. Sanjam da ima jedan grad gdje se dodiruju, sudaraju i spajaju Istok i Zapad. Sanjam moderne ljude s modernom odjećom kako izlaze iz butika i vode ozbiljne razgovore o politici i dešavanjima u gradu i državi. Izgleda da su to neki važni ljudi. A onda se okrećem i sanjam stare ljude u staroj narodnoj nošnji, piju kahvu i ćejfe. Mladi ašikuju. Stara nana nosi ibrik u ruci, a tamo negdje u daljini čuje se klepetanje nanula po kaldrmi. Sanjam da se taj Istok i taj Zapad vole. Da se ne sudaraju samo, već se i dodiruju, a i spajaju. Sanjam da to zaista negdje postoji.

Silazim u harem (dvorište) Gazi Husrev-begove džamije i šum studen vode me privlači sebi. Sanjam neke begove, dobre ljude, koji su bili željni sevapa (dobrog djela), pa grade ove česme da napoje žedne i osvježe umorne. Sanjam nekog dedu koji uzima abdest na toj česmi i nanu koja puni svoj divni, savatli ibrik. A sanjam i djevojčicu koja stoji kraj česme i nadgleda svoju lubenicu kako hladni mlaz vode pada preko nje i hladi je. Čujem je kako se žali ovoj nani da živi nekoliko sokaka dalje, ali mora donositi lubenicu na vodu jer njena mama kaže, lubenica se il’ jede hladna il’ to nije taj ćejf. I priča mi pripovjedač o legendi da će se putnik koji se napije vode s česme u haremu ove džamije jednog dana sigurno vratiti u Sarajevo. Pa priđoh česmi i napih se studen vode. Tako sanjam da dolazim u Sarajevo opet, i opet se divim kao da mi je prvi put.

Sanjam ulazim u džamiju, lagana svjetlost me ispunila spokojem. Sanjam ljude sjede u krugu i uče mevlud i poželih ostati tu zauvijek, putovati ka nebesima ispunjen ljubavi prema Bogu. Ali čeka me još mnogo snova, a vrijeme u Sarajevu brzo leti, pa izađoh.

Hodam tako Saračima i sanjam da ulazim u Divan. Ljudi veseli. Ispunjeni rahatlukom kao da ni jednog problema nemaju. Hodam i opet se divim. Orijentalna muzika me odvede u vrijeme begova i derviša. Pa sanjam derviše u sredini kako izvode svoj ples sema. I sanjam begove na minderu koji bivaju oduševljeni njima. Pozvaše me neka dvojica staraca k sebi, pa im se pridružih. Kažu bujrum, pa se raspituju odakle sam, šta me dovodi u njihov grad, a ja u čudu. Kakav osjećaj, pomislih, kao da sam kod kuće. Lijepo mi. Ugodno mi. Pričaju oni, kažu mi: “E naš sanjaru, ovdje ti se tako živi, od meraka. Deveramo. Ćejfimo. Sekiramo se. Dumamo ti mi tako o svemu i svačemu samo da ne bismo o onome o čemu moramo.” Zapamtih mudru izreku, i nastavih dalje.

Sanjam Baščaršiju i Sebilj. Sanjam davnu prošlost. Baščaršiju ispunjenu trgovcima, domaćinima, putnicima, konjima. Sanjam sebiljdžiju koji dijeli vodu žednim prolaznicima. Sanjam Austrougare koji ruše stari sebilj pa grade novi drveni s dvije česme. Priča mi onda pripovjedač kako se isplela legenda oko njih pa kažu da su ove dvije česme posvećene unucima poslanika Muhameda, Hasanu i Huseinu. Kaže mi i da je Sarajevo poslužilo kao inspiracija Beogradu, Novom Pazaru, ali i Sent Luisu, pa su i oni odlučili napraviti sebilj.

Zbuni me zvuk tramvaja koji prolazi starim šinama. A onda pogledah u golubove, prijatelje Sarajlija, pa im i ja poželjeh biti prijatelj. Razgledam dalje dućane i zanatske radnje. Prođoh kroz uski Kazandžiluk ispunjen malim dućanima. Prelazim pogledom preko stotinama findžana i desetinama džezvi. Poželjeh se ispričati sa svakim zanatlijom i ući u svaku radnju, ali kao što već rekoh, vrijeme u Sarajevu leti, pa pođoh. 

Pripovijeda mi o hrani u Sarajevu. Kaže mi da sve moram probati, od baklave do ćevapa, ali kaže naročito tufahiju.Pustio sam noge same da kroče i miris pite zeljanice ih privuče sebi. Miris tek izvađene zeljanice ispod sača. I popih čašu domaćeg jogurta da budem spreman za nove snove i pođoh.

Opet lebdim, dolazim do Vijećnice. Sanjam kako je tu nekad stajala kuća. Kako Austrougari mole Benderiju da dopusti rušenje njegove kuće kako bi tu izgradili Vijećnicu. Sanjam Benderiju kako biva stari sarajevski inadžija koji ne da svoju kuću ni za šta pa se suprotstavlja Austrougarima. Pa ga oni šalju u zatvor, pa on pristaje, ali, naravno, inat je to, Banderija ima uslov. I prenesoše mu kuću ciglu po ciglu na drugu stranu Miljacke kako bi Benderija čitav život mogao gledati kako njegova Miljacka teče. Sanjam tu legendarnu Inat kuću. Sanjam kako ona postaje legenda, a sve ostalo biva historija.

I gledam opet Vijećnicu. Sanjam kako gori i kako njene knjige postaju pepeo, pa mi se plače. Onda sanjam kako se ona diže iz tog pepela, i evo je, stoji još ljepša, još ponosnija, pa joj se divim.

Ulazim oduševljen zidovima, kao što to kod mene obično biva u Sarajevu. Sanjam neke dame u raskošnim bečkim haljinama. Sanjam neke plemiće koji se dive tim damama, pa im se i ja divim. Sanjam bal, sanjam valcer. Onda sanjam kako dolazi neko i pali i ruši ovaj divni prizor. Šta to tako tužno mora ispuniti čovjeka da bude spreman na takvo što? A onda se odjednom zapitah i odakle mi zapadna zgrada sada na Istočnoj strani. Onda sanjam da se Istok i Zapad ovdje vole i miješaju, pa mi sve odjednom postade jasno.

Lutam Vijećnicom, ne mogu da je se nagledam. Pokušavam je urezati u svoje sjećanje i njene boje zapamtiti zauvijek. Kaže mi pripovjedač da upoznam njenu historiju u muzeju u njenom podrumu, pa se upitnih niz stepenice i kroz uske prolaze. Pogledah slike i pročitah priče. I tako izlazim, žalostan što je napuštam, ali radostan što vjerujem da ću se sigurno jednog dana vratiti. Ipak, u legende i snove vjerujem, a napio sam se vode s česme Gazi Husrev-begove džamije.

Ne znam kud bih dalje pa se zaputih ka Šeher-Ćehajinoj ćupriji. Zaustavih se na sredini i pogledah prema zapadu. Sunce u svom najljepšem sjaju. Ćuprije i mostovi se oslikavaju na vodi. Magija počinje, pomislih. Sanjam kako je Hadži Husein po završetku gradnje ove ćuprije naredio da se u jedan od stubova ugradi poveći dijamant da bi se kasnije, ukoliko bude potrebe, iskoristio za finansiranje popravke ćuprije. Sanjam kako o mjestu dijamanta govori samo svojim najbližim tajnicima. Međutim, nedugo nakon njegove ugradnje, dijamant iz mosta biva ukraden. Sanjam malo Sarajevo i lahko uhvaćenog kradljivca, mladića iz siromašne porodice koji je taj dijamant htio pokloniti svojoj djevojci. Sanjam ponosnog mladića koji priča o svojoj ljubavi i zašto je ukrao dijamant. Sanjam kadiju koji vjeruje u ljubav, pa se smilova mladiću, ali ne dade mu da dijamant podari svojoj djevojci, već mu naloži da ga vrati vlasniku. Onda zamišljam u kojem li je stubu dijamant i uhvati me strah hoće li se opet pojaviti neki ljubavni junak koji će biti spreman srušiti ovu divnu ćupriju i uzeti dijamant. Nasmijah se sam sebi. Pogledah na kraju mosta Inat kuću, i ponovno se nasmijah sam sebi. Sanjam te ljude koji ne daju svoj rahatluk. Sanjam Benderiju kako mi se osmjehuje s praga i poručuje mi da se trebam boriti za sebe jer drugi neće. Pozdravljamo se, a zatim ja odlazim i nosim još jednu poruku iz Sarajeva sa sobom.

Pogledah prema jugu i nađoh još nečemu diviti se. Sanjam planinu koja se izdiže iznad sarajevskih mahala, a ime joj je Trebević. Kaže mi pripovjedač: “Otiđi, tamo ti je žičara, sjedni, odmori se, udahni malo svježeg zraka.” Sanjam kako sjedam u žičaru i ostavljam divno Sarajevo pod nogama. Sunčeve zrake ga obasjvajaju i čine još čarobnijim. Sanjam davne četrnaeste Zimske olimpijske igre i bob stazu. Vidim mnogo ljudi ispunjenih srećom koji bodre svoje miljenike. Onda vidim kako je neki zlikovci koriste kao artiljerijski položaj. Vidim mlade umjetnike koji su nakon nekoliko godina poželjeli vratiti život i šarenilo toj stazi pa joj udišu duh svoje umjetnosti i oslikavaju grafite po njoj.  

Toplo sunce grije mi lice, a lagani vjetar mrsi kosu. Sanjam šetam polahko laganim korakom duž obale Isa-bega Ishakovića. Sanjam Isa-beg Ishaković stoji sa mnom ispred njegovog hamama. Tužno se osmijehnu, valjda se sjetio starih vremena, građenja i rušenja ovog njegovog hamama, ali u isto vrijeme i njegovog grada. Zatim se okrenu prema svom gradu. Sanjam veli mi: “E moj sanjaru, nema šta ovaj moj grad nije pretrpio i nikad nisam sanjao da će Sarajevo biti baš ovakvo Sarajevo. Ali ponosan sam na ovo Sarajevo. Nadam se da si ti prepoznao njegovu unikatnost i zaljubio se u njegovu multikulturalnost. Moj sanjaru, nek si nam došao, dođi nam opet!” Hodamo polahko, šutimo, puštamo misli da polove zajedno s haman presušenom Miljackom. Lagani vjetar nam miluje lice, navire neka svježina u zraku i osjeti se da je noć blizu.

Stigosmo do Latinske ćuprije. Sanjam Gavrila Principa i Franca Ferdinanda, pa shvatih koliko još toga imam za sanjati. Zaboravio sam da je i Prvi svjetski rat počeo baš događajem koji se zbio nekoliko metara ispred mene. Zaista imam još o mnogo čemu u ovom magičnom gradu sanjati, a i vama ispričati. Pri pomisli na nemili rat i ponovne tuge ovog grada, trznuh se iz sna, kao da um ne poželjeh opteretiti tim scenama. Poželjeh da mi ostane toplina oko srca i ona ljepota života u Sarajevu u mislima. Poželjeh da se još nagledam njegovih ulica, zdanja, mostova, brda i ljudi i zatvorih oči ne bih li opet utonuo u san, ne bih li još hodio njegovom historijom, pratio njegove mirise, iskreno se družio s njegovim stanovnicima i ne bih li vidio i doživio jedno mirno i nasmijano Sarajevo kojem ne prijeti nikakvo uništavanje ni narušavanje njegovog sklada i spokoja. Odoh ja opet pohitati u svoje Sarajevo jer nisu svi sretnici da im se pruži prilika za to, a vama poručujem da što prije pohodite ovaj grad, ispunite svoju dušu jedinstvenim iskustvima i odmorite svoj um među ljudima koji će vas naučiti da više sanjate, a manje spavate.

Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika
Slika