Intervju sa Izudinom Bajrovićem

“Quo Vadis, Aida”

Poštovanje, gospodine Bajroviću. Drugi dio našeg intervjua odlučili smo posvetiti onome što nijednom stanovniku naše države nije moglo promaći. Naravno, riječ je o filmu teške tematike, “Quo Vadis, Aida”, koji je sigurno najveće kulturno ostvarenje naše države u posljednjih par godina. Sa koje tri riječi biste opisali ovaj projekat?

Izudin Bajrović: Gotovo pa nemoguće. Mislim općenito na realizaciju tako velikog i značajnog filma u uslovima naše kinematografije. Radi se o upornosti Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića koji su uložili svu svoju snagu da jedan tako golem filmski projekat, jako skup za naše uslove, dovedu do kraja. Okupili su ogromnu ekipu ljudi koji su učestvovali u radu na tom filmu. Zadivljen sam realizacijom ovog filma, počevši od same tematike koja ne samo da je značajna za generaciju koja svjedoči stvaranje cjelokupnog projekta, već i za one koji će nekad u budućnosti biti u prilici da ga pogledaju.

 

Možete li opisati prvi osjećaj nakon što ste saznali da je film nominiran u užem krugu za nagradu Oskar?

Izudin Bajrović: Svi smo zaista sretni zbog toga. Draže nam je kada vidimo da šira javnost, svijet, prepoznaje poruku koju želimo da pošaljemo, uprkos onima koji nas sprječavaju i utjeruju u laž. Lijepo je da svijet kroz film i filmsku umjetnost sve to prepozna i vrednuje.

 

Koliki trag na glumca ostavlja uloga žrtve srebreničkog genocida?

Izudin Bajrović: U tim situacijama se kose profesionalizam i empatija. Autentičnost samog snimanja i ambijenta nam je pomogla da možemo donekle da osjetimo kako je sve izgledalo i kako su se ljudi osjećali tokom tih strašnih dana u julu 1995. godine. Ne mogu reći da sam uspio da osjetim sve što su žrtve preživjele, ali sam se sigurno makar malo dotakao toga.

 

Kakav je osjećaj bio sarađivati sa Vašim radnim kolegama koji su u ulogama ratnih zločinaca?

Izudin Bajrović: Na snimanju, to su samo moje kolege, oni rade svoj posao, ja radim svoj. Pokušavamo i jedni i drugi da na najbolji način uradimo svoj dio posla. Ja sam imao priliku da kroz svoj posao igram uloge i jednih i drugih. Uvijek sam se trudio da i one najnegativnije karaktere odigram na najbolji način. Jedno vrijeme su me ljudi prepoznavali upravo po ulogama  negativaca. Sada se to obrnulo, ja igram ulogu žrtve, a neko drugi negativca, ali to je tako. To je naš posao.

 

Kako je bilo sarađivati sa sinom. Da li je sin dobro glumio sina?

Izudin Bajrović: Sjajan je osjećaj. Osjećaj koji je još više doprinio autentičnosti. Stajati sa svojim stvarnim sinom u situaciji u kojoj obojica stradate, a mu ne možete pomoći, stvara osjećaj tjeskobe. Stvara knedlu u grlu. U nekim trenucima sam zamišljao šta da se, ne daj Bože, ovo stvarno nama dešava, a da ja svom sinu kojeg neizmjerno volim ne mogu da pomognem. Teško je to. Užasno je teško. A koliko je samo očeva i sinova zajedno otišlo u smrt. Koliko se tragedija zaista desilo. To je ljudskom umu teško pojmljivo.

 

Odradili ste maestralan posao, moramo Vam priznati. Da li se poistovjećujete sa likom kojeg glumite? Da li se krije simbolika iza Nihadove profesije?

Izudin Bajrović: Ne znam, zaista. Prepoznavanje simbolike prepuštam scenaristima i gledaocima. Kada radim, uzmem elemente neophodne za kreiranje lika kojeg igram. Pokušavam ga odigrati najuvjerljivije moguće. Pokušavam ući u njegovu kožu, ući u njegove cipele. Ne mogu racionalno objasniti koliko i na koji način to radim. Razmišljanje o simbolikama je loše za glumca. Glumac mora samo da razmišlja o tome šta u tom trenutku treba da uradi, samo da osjeti ono što je taj lik, u toj situaciji, eventualno mogao da osjeti. Sve ostalo za glumca je komplikovanje, te skretanje sa praktične linije kojom glumac mora da ide da bi došao do krajnjeg rezultata. A to je dobro odigrana uloga.

Koji su Vaši utisci? Kakav je bio osjećaj raditi i završiti ovaj projekat?

Izudin Bajrović: Bio sam, prvo, ponosan jer me Jasmila odabrala da budem dio glumačke ekipe. Iako je u početku bilo neizvjesno da li će, uopće, doći do realizacije ovog filma. Bio sam presretan kada je počela realizacija. Bio je naporan proces rada. Dva mjeseca u vrlo teškim uslovima. Bilo je i bolesti i razbolijevanja. Ali nas je odgovornost prema temi koju obrađujemo tjerala naprijed, da sve zanemarimo. Da sa velikim entuzijazmom i elanom dovršimo naš dio posla, snimanje filma.

I za kraj, koja je Vaša poruka mladima?

Izudin Bajrović: Šta da kažem da ne ispadne patetično? Budite bolji od nas. Budite pametniji od nas. Ne dozvolite da vam se ponavljaju greške koje su počinili vaši očevi, vaši djedovi.

Razgovarala: Kanita Babović

Kuda ideš, Gospodine.