Često se vrijednost riječi zaboravi i izgubi. I ne izgubila se, u svijetu, gdje se sve odvija brzinom svjetlosti i gdje se informacije (i istine i laži) svih vrsta i izvora, iako to pobjeđuje zakone fizike, dijele i uzimaju još većom brzinom, bez ikakve zadrške. Na knjige, i sve tekstove općenito, se počelo gledati kao na jeftine zamjene filmova, čija srž, riječ, ima samo jednu ulogu – stvoriti nekakvu sliku u glavi čitatelja. Novonastala slika, iako ubrzo zaboravljena, ostavi mali djelić sebe u našem umu, samim tim i svijesti, pa se zna ispoljiti kroz riječi i djela na lijepe, ali i ne baš toliko lijepe načine. Slike, koje se u našim mislima stvaraju, i njihovi tragovi, koji se u njima sakupljaju zadnjih nekoliko sedmica, zasigurno nemaju pozitivnog efekta. Da, da, sve je pod kontrolom i sve je odlično, kako i ne bi bilo, ovo je samo kratkotrajan problem, koji će proći i zaboraviti se, baš kao i sve sličice koje on u našim glavama stvara. Govorimo to sebi neumorno. Međutim, Acta non verba, što bi Rimljani rekli, i htjeli mi to priznati ili ne, itekako se ti „prolazni“ problemčići u našim mislima i srcima zadržavaju mnogo duže, sa mnogo većim utjecajem na nas, nego što smo svjesni. Čovječanstvo se bezbroj puta nalazilo u ovakvim trenucima, kada se zaboravi na sve ovosvjetske prolzanosti i slatkoće koje dunjaluk nudi. U takvim vremenima, čovjek počinje da zadire u svoju suštinu, sve ono što ga čini čovjekom, i sve ono što mu je potrebno da takvim ostane. Kako Hasan sin Huseinov reče, pričajući i slušajući dva put se živi, na raspolaganju su nam dva života (i prva i druga laž) kako bismo dostigli onaj izvorni (jedinu istinu). Ovaj prvi, koji trenutno živimo u svijetu korone, nije toliko loš koliko se čini. Vjerujte mi, bolji ćemo ljudi nakon ovog belaja postati. Međutim, ono što nije pametno raditi je i ovaj drugi u istom svijetu živjeti, svakodnevno se hraneći svakakvim podacima o stopi smrtnosti, broju novozaraženih, ekonomskoj krizi, vakcini koja će se napraviti za nekih osamnaest mjeseci i broju onih koji su prekršili zakon odlučivši malo prohodati iza osam sat navečer. Tek onda će „bezazlene“ sličice u našoj glavi itekako početi nagrizati i ono malo zdravog razuma što nam je ostalo.
Odbijajući da taj svoj drugi život tračim pričajući o bilo čemu što se desilo od početka 2020. godine nove ere, vratit ću se malo u prošlost, u mnogo teža i mračnija vremena, koja su za nas izrodila više svjetlosti i dobra nego što možemo zamisliti.
355 godina ranije, 1665., nakon što je broj života koje je Velika kuga odnosila počeo ubrzano rasti, u Londonu su uvedene mjere samoizolacije. Među studentima Unverziteta u Cambridgeu, koji su se u to vrijeme zaputili kući, bio je i dvadesetrogodišnji mladić, student matematike, po imenu Isaac Newton. Sljedećih godinu i po, Newton je ostao na farmi svoje obitelji u Lincolnshireu, sam, čitajući, razmišljajući i proučavajući svijet oko sebe. Dok je bubonska kuga drugdje bjesnila, sa sobom raširivši i tugu, očaj i strah, Newton se upustio u ono što će se kasnije opisati najvrjednijim dobom svog života, tzv. „godinu čuda“. Bio je fasciniran svjetlošću i efektom prizme, načinom na koji se bijela svjetlosna zraka prolaskom kroz prizmu, pod različitim uglovima, razlama i poprima sasvim nove boje. Tako i mi, čitajući o svijetu oko nas, postajemo zraka svjetlosti, koja iz svih uglova odakle svijet oko sebe proučava, izlazi otkrivajući i pripisujući sebi jednu novu boju. Svojim razmišljanjima, Newton je postavio temelje optici. Zatim su usljedila revolucionarna otkrića o prirodi kretanja tijela (ona tri zakona koja danas svi štrebamo ne bismo li izvukli iole dobru ocjenu iz fizike), shvatanje djelovanja gravitacione sile i odgovor na pitanje 'zašto Mjesec ne odleti od Zemlje i zar mu nije dosadilo kružiti oko nje neumorno?'. Također, matematika, poznata u to vrijeme, Newtonu nije bila dovoljna da zapiše svoje genijalne ideje na papir. Prije nego što to pomislite, ne, nije ih zapisao riječima. Vrijeme dosade u samoizolaciji, koje mi danas provedemo dopisujući se na Viberu i bezumno listajući feed na Instagramu, on je iskoristio da smisli zacijelo novu oblast matematike, danas poznatu kao diferencijalni kalkulus. Vjerovali ili ne, kuga je prošla, danas se rijetko spominje, a Newtonove ideje su ostale žive još uvijek i nemoguće je zamisliti modernu nauku, ali ni svakodnevni život, bez temelja koje joj je on u tako teškim vremenima postavio. Sve to je proizašlo iz njegovog izbora da svoje misli i vrijeme iskoristi čineći dobro, ne dopuštajući da se tama sa ulica uvuče u njegov um. Ne piše bez razloga na njegovom grobu:
"Zakoni prirode i priroda ležali su skriveni noću,
Bog je rekao: Neka bude Newton! - i sve je bilo svjetlo. "
Još jedan velikaš, ujedno i Newtonov komšija, William Shakespear proživljavao je iste posljedice tadašnjeg nereda i nesreće, samo nekoliko decenija ranije. Kao i Newton, naučnik koji je brojkama opisivao svijet oko sebe na prelijep i elegantan način, bježeći od očaja i smrti, William je isto to radio riječima. Nalazio je ljepotu i na nju ukazivao, onda kada su sve oči bile uperene ka tami. Tih godina, napisao je tri predstave, koje se i dan danas igraju u teatrima širom svijeta i potiču ljude na razmišljanje i činjenje dobra, izazivajući u njima katarzu – „Kralj Lear“, „Macbeth“ i „ Antonije i Kleopatra“. William zasigurno nije mogao ni zamisliti da će se njegov „Kralj Lear“ igrati i nepuna četiri vijeka nakon njegove smrti, tamo negdje, u nekom Narodnom pozorištu, smještenom u malom gradiću Sarajevu i još bezbroj drugih širom kugle zemaljske. Svojim primjerom, omogućio je i nama da pobjegnemo u istu drugu stvarnost kao i on, pogotovo onda kada se nađemo u ovakvim teškim vremenima.
Doista je sve u ovom životu prolazno i preodređeno i prelijepo na način koji naš trodimenzionalni um nije u stanju pojmiti. Energija i sve u svemiru teži ka haosu i stanju neuređenosti, međutim čovjek svojom prirodom teži da je dovede u red, krilatu stvori riječ,umnih misli splet i državnog života red, i svaki korak na tom putu, ma koliko mal bio, pravi razliku koja je velika. Da bismo to uradili, ne moramo napisati bezvremenu dramu, smisliti neku tamo vanzemaljsku vrstu matematike, niti otkriti novu česticu kvantnog modela. Sasvim je dovoljno ujutru mami i babi napraviti kahvu i iznenaditi ih, zaključati dosadni mobitel u ormar nakratko, odigrati partiju šaha sa braćom i tako ih zabaviti, nazvati malo nanu i dedu, dajdžu, amidžinicu ili komšiju, vidjeti malo šta ima kod nijih, osvježiti im dan, a vala može se uraditi šta god i za školu, naučiti nešto novo, natjecati se u dobru. Na kraju krajeva, čovjek je oblikom kaplja, a sadržinom more. Tako je uvijek bilo, tako je sada, tako će uvijek i biti. Esma Jakupović, Ia
