Prethodnih dana, kako u kabinetima i na storijima, tako i u glavi, ponavljala se riječ "zadnji". Zadnji čas s razrednicom, zadnji RPG (riža, piletina, grašak), zadnji ponedjeljak i utorak, zadnji... nas kao učenika Bošnjačke.
A jučer - posljednji srednjoškolski dan i posljednje zvono. Isto zvono koje smo pažljivo osluškivali da ozvaniči kraj časa i početak ručka, kraj smjene i početak kahvenisanja, kraj testa i početak moljenja profesora/ice da nam dopusti dopisivanje još tri koraka četvrtog zadatka pod b, da tako upotpunimo svoj, ionako, netačan rezultat jer u startu funkciju nismo dobro ni prepisali.
Jučerašnje zvono ozvaničilo je ono što nijedno dosad nije - kraj školovanja u Prvoj (i jedinoj) bošnjačkoj. Ali i početak novog životnog poglavlja.
I tako, dok smo izlazili kroz njena vrata žurno vraćajući poglede da upijemo njenu boju, svaku izbočinu i udubinu, oči su, ipak, zastale na njenom balkonu. Na balkonu profesori i profesorice - duša narandžastih zidova, a ponos obostran. Mi na njih, oni na nas. Tog trenutka dijelila nas je ulica, ali vezale neraskidive užadi koje prolaskom vremena vremena postaju samo čvršća i deblja.
Mašući profesorima/cama spustili smo se niz Petrakijinu, saplećući se čas od nogu, čas od trotoar - udovi suprotno naređenju mozga htjeli su se vratiti svojoj drugoj (a nećemo slagati ako kažemo i prvoj) kući.
Zađosmo za ugao i ubrzo bijasmo u središtu grada. Sirenom na autu, snimanjem ili pjevanjem i plesanjem - svaki prolaznik iskazivao je ponos. Ne znamo ko su i ne znaju ko smo, ali naš uspjeh postade i njihov.
Šetnja završi pred Sebiljom. Na sunčanom danu zaledismo se da kamera zauvijek sačuva trenutak.