Literarni konkurs  "Bosna i Hercegovina - jučer, danas, sutra"

Literarni konkurs "Bosna i Hercegovina - jučer, danas, sutra"

Date:

Na Literarnom konkursu "Bosna i Hercegovina - jučer, danas, sutra“ raspisanom u JU Kulturno-sportski i rekreacioni centar Ilidža rad Delile Beriše, učenice drugog razreda PBG-a, s naslovom "Horion" osvojio je prvu nagradu.

Čestitamo!

Horion 

Da ljepota prokletstvo može biti, svjedočim. Svjedočim to vijekovima iznova, i iznova. Bog me počastio natprirodnom ljepotom. Ukrasio me prelijepim rijekama, planinama, šumama, jezerima… I ono najvažnije, prekrasnim potomstvom što Dobrim Bošnjanima se zovu.

Za moju se ljepotu otimaše svi, i Istok i Zapad. U svojoj neutaživoj žeđi i želji da me posjeduju, ne prezaše ni od čega. Počeše mi nametati nešto svoje, kobajagi, da budem još ljepša. Hah! To su bile sako puste želje njihove. Jer nije se rodio ko je meni I mom potomstvu nametnuti nešto mogao. No, bijasmo mudri, pa od onoga što su nam nametnuti htjeli, uzesmo samo ono što nama po volji bi. Pogotovo meni, majci. Jer ko odgaja djecu, ako ne majka?! Kroz takav odgoj naučih potomstvo svoje toleranciji, suživotu i pravim vrijednostima. Obogatih nam nošnju, jezik, kulturu. Naučih i sebe i njih šta je milost, šta prijatelj, šta komšija, a šta brat i sestra. Iako su moju veličinu oskrnavili otimanjem 6 mojih nahija i teritorijom do Zadra, iako su pokušali da mi nametnu neka svoja pravila života, ja ostadoh svoja. Prkosna, ponosna, dostojanstvena. Sve to učini da moja ljepota još više i nemilosrdnije zablista. Bijah sretna zbog toga. Ali jednu stvar nikada nisam naučila. Nisam naučila I nisam shvatila da nisu svi kao ja. Zavist i mržnja razdiraše prsa mojih neprijatelja, te u konačnici, pokušaše da mi zadaju posljednji udarac. Pokušaše da mi uzmu slobodu. Ali ne! Ne dadoše moji sinovi i kćeri. Vitezovi srca velikih kao planine, no neprijatelj ne posusta. U svom pomahnitalom, krvožednom napadu bijesa zbog moje ljepote i otpora da se pokorim, moje zelene rijeke pocrveniše, moja zemlja krvavim se suzama natopi, a šume i zelena polja, grobnice za moje Dobre Bošnjane postaše. Bolno li je bilo to vrijeme. Teško i sumorno. Ali predati se, niti sam željela, niti sam mogla. A kako bih i mogla, kada imam toliko toga zbog čega se živi. Imam ja puno sinova i kćeri. Imam ja: Hajrudina Mešića, Izeta Nanića, Safeta Zajku, Envera Šehovića, Safeta Hadžića, Midhata Hujdrura, Mehdina Hodžića, Adila Bešića, Nesiba Malkića. Imam ja: jezik, kulturu, tradiciju, baštinu, povelje i stećke. Imam ja Preućicu, Hutovo Blato, Humačku ploču. Imam ja kamenjar i krš, bašče i vinograde, poskoka i čovječiju ribicu. Imam ja rijeke i planine, svjedoke krvavog vremena prošlog. Imam ja pite i hurmašice, akšamluke i iftare, i mirise somuna. Imam potomke srca velikih i duša velikih. I znam, znam da oni upravo to žele. No, to je nešto što nikada dobiti ne mogu. Jer sve je do srca i do duše. A oni, dobri biti mogu samo ako se sa izvora istine napajaju. Za potomstvo svoje, oporuku imam: ”Oprostiti-da. Zaboraviti-ne.”

Zaboraviti je nepravda prema svakoj kapi nedužne krvi! Zaboraviti je nepravda prema svakoj suzi I dječijem vapaju! Zaboraviti je nepravda prema svakoj majci od kojih veliki broj njih decenijama kosti svoje djece traže! Kako moj sin Nanić reče: “Jer i poslije rata je rat”, tako moja borba nije utihnula onda kada su tenkovi i teško oružje napustili tlo moje. Moja borba traje vijekovima i trajat će. Jer pohlepa ze ljepotom mojom prestati neće. A ja kažem sad, i kažem glasno:

Zovem se Bosna i Hercegovina! Moje postojanje starije je od rodnog lista mog što Poveljom Kulina bana se zove. Imam merak i rahatluk! Imam džamije, crkve, katedrale, sinagoge! Svi potomci moji zajedno živjeti mogu, ako vole mene, domovinu svoju. A ako me ne vole, i drugu majku pored mene traže, neka zapamte da druga majka maćehom se zove!

“Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo,

Ovdje se ne živi samo da bi se umiralo,

Ovdje se umire da bi se živjelo.”

2