Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS-a i JU Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja uz podržku Vlade Kantona Sarajevo povodom obilježavanja Dana nezavisnosti
uputili su Javni poziv za dostavljanje najboljih literarnih radova za učenike srednjih škola o temi „Zemljo moja“. Nejla Mehmedoski, članica Literarnog kluba i učenica IV razreda PBG-a, osvojila je prvu nagradu. Nejla je sa nagrađenim učenicima drugih sarajevskih škola gostovala u srijedu, 28. 2. 2023. godine, na TVSA u Sarajevskom jutru. Također, 1. 3. 2023. godine svoj literarni rado je predstavila na svečanoj manifestaciji povodom Dana nezavisnosti u JU "Bosanski kulturni centar".
Zemljo moja
Nakon moje nezaboravne avanture u kuhinji s kilogramom maslaca koji je izgorio u rerni i začadio tek okrečene zidove, odlučila sam da je bolje za mene, a i za moje ukućane da se pozabavim poslom u avliji. Pomela sam latice ruža s trotoara, nabrala korpu jabuka, počastila komšiluk tim jabukama, nahranila vrapce, a ako ću biti iskrena, pojela sam i hurmašicu u hladovini tanke, vinove loze. Red je da se i ja počastim.
Ne mogu se još vratiti u kuću, jer sumnjam da je gusti dim odlučio napustiti mjesto zločina. Da je tu pijesak kao nekada, u čast starim danima moje malenkosti, pravila bih kuće u pijesku. Kada sam još bila mala, dedo je poslije rata pravio kuće, a ja bih ga imitirala. Moje kuće bi se uvijek srušile za razliku od njegovih koje bi gordo stajale na novim temeljima. Tako bih ih ja iznova i iznova pravila i učila šta je bosanski prkos i upornost.
Međutim, pijesak je potrošen, dedo je otišao da posjeti tetku, a ja se borim s izgorjelim maslacem i nadolazećom dosadom. U avliji mogu još samo brojati djetelinu ili razvrstavati lišće prema latinskim nazivima. Moja najbolja opcija, veoma jednostavna, bila bi otići nekome u goste. U granicama moje avlije i mahale sam uvijek bila sigurna, kako kažu, na svojoj zemlji.
Najmlađa sam u našoj ulici, stoga su mi svi mnogo popuštali. Ostale su bacali roditelji u zrak i dočekivali ih u ruke, mene je, pak, bacao cijeli komšiluk. Za svaku kuću u mojoj ulici mogu vezati nešto iz dnevnika djetinjstva. U trospratnici prekoputa naše kuće, kod starog bračnog para sam počela puzati uz stepenice, u kući do sam napravila prve korake, a opet do te kuće sam pala na dragocjenog psa Lea sportski aktivne komšinice. Nije se naljutila, iako je svako jutro i večer provodila s njim.
Međutim, život budalasto brzo prolazi. Odrastam i granice se šire izvan moje ulice. Upoznajem ostalu djecu s kojom pokušavam ostvariti zajednički odnos da bismo mogli u miru živjeti na našoj zemlji. Do toga smo uspjeli nekako doći nakon zguljenih koljena, modrica, ugriza, čupanja kose i plača u simfoniji. Poslije smo išli jedni drugima na rođendanske zabave, pretvarajući se da smo zreliji i da smo se baš djetinjasto ponašali.
I bili smo zreliji. Krenuli smo u školu. Tu se nismo borili za prevlast između nas, već smo se borili s knjigama i novim obavezama. Slobodnim danima, obično vikendom ili praznicima, istraživali bismo rijeku oko škole što se ulijeva u Bosnu. U dvorištu škole preskali smo ispupčeno korijenje, potpletali se i padali na mekanu zemlju koja bi nas opet odbacila poput tramboline nazad u igru. Pleli smo cvijetne vijence od bijelog, plavog i žutog cvijeća i čuvali ih za priredbu Dana nezavisnosti kako bi učiteljica bila ponosna.
Onda smo opet strmoglavo porasli i upali u fazu tinejdžera, srednje škole i prvih kako se nama čini životnih drama. Izlazili smo, pili prve kafe na Baščaršiji, jeli ćevape, gubili se u sokacima pa se opet nalazili ispred Imareta. Kroz lude i ishitrene ideje da smo mogli sjesti u voz do Mostara da popijemo kafu, do fotografisanja ispred grafita u Tuzli, do bolje organizovanih, školskih, edukativnih izleta kroz gradove, planine, rijeke, poljane spoznali smo Bosnu i Hercegovinu.
Otišli smo i na matursku ekskurziju u daleku Italiju. Prštali smo od uzbuđenja dok su nam kapci bašlijama bili otvoreni prije zore. Stigli smo i bilo je lijepo, ali desilo mi se nešto neočekivano. U gomili Rimljana, mirisa pice i espresso kafe prvi put sam se osjetila tuđinkom. U tuđini sam i ovo nije moja zemlja. Ovdje stojim na italijanskom mermeru, ali me on ne odbacuje kao ona zemlja kod škole što poklanja plavo, žuto i bijelo cvijeće. Ovaj kamen ne miriše kao zemlja na planini, nije mekan kao ilovača kod Bosne i ne prži kao hercegovački krš. Ova zemlja je lijepa, čak prelijepa, ali ona nije moja zemlja.
Moja zemlja je gdje sam hodila kroz godine srednje i osnovne škole pa sve do moje mahale i avlije.
Moja zemlja je Bosna i Hercegovina.